Da li je vaše dijete pretjerano živahno ili je hiperaktivno?
Pojam hiperaktivnosti kod djece se vrlo često koristi kako bi se opisalo ponašanje predškolskog ili školskog djeteta koje je nepažljivo u izvršavanju zadataka ili impulsivno u ponašanju. Međutim, svakom pretjerano aktivnom djetetu odnosno djetetu koje ima probleme u koncentraciji ne možemo dodijeliti dijagnozu hiperaktivnog poremećaja odnosno poremećaja deficita pažnje.
Deficit pažnje i hiperaktivni poremećaj spada u grupu poremećaja nedovoljno kontroliranog ponašanja kod djece. Dijete sa hiperaktivnim poremećajem ima problema da usmjeri svoju pažnju na rješavanje određenog zadatka tokom dužeg vremenskog perioda ili da se uključi u određene aktivnosti koje zahtijevaju poštivanje pravila. Zato je hiperaktivnom djetetu posebno teško da mirno sjedi tokom nastave ili određenih rituala ili da prati naredbe da ostane mirno sjediti ili prestati pričati.
Djeca sa deficitom pažnje su često rastrojena i/ili netaktična, ponekad previše govore, teško kontroliraju nagone, sklona su nasumičnim pokretima ili aktivnostima pa stoga vrlo često griješe u realizaciji određenih zadataka. Ona nastoje da dominiraju u svom okruženju i istrajna su u vlastitim zahtjevima i aktivnostima. Ponekad postavljaju mnogo pitanja ali rijetko čekaju odgovor.
Kako razlikovati živahno od hiperaktivnog djeteta?
Bitno je ne poistovjećivati pojmove živahnog i djeteta sa deficitom pažnje, odnosno hiperaktivnog djeteta. Djeca koja u svom ponašanju pokazuju neke simptome hiperaktivnosti ponekad jednostavno izbjegavaju bolna osjećanja. Dijete koje nije u stanju ili ne želi izraziti teška osjećanja koja drži u sebi naravno da ima probleme u koncentraciji, teško će održati svoju pažnju ili će biti agresivno u odnosu na druge. Plašljiva, ljuta djeca i djeca koja osjećaju tjeskobu mogu se ponašati tako da ostavljaju dojam hiperaktivnog djeteta.
Da bi se utvrdila dijagnoza potrebno je adekvatna opservacija dječjeg ponašanja i analiza simptoma prema DSM–IV klasifikaciji. Kako su simptomi vrlo heterogeni DSM–IV klasifikacija navodi tri podskupine simptoma hiperaktivnog djeteta:
-djeca čiji je najveći problem slaba
pažnja,
-djeca čiji je najveći problem hiperaktivno, impulzivno ponašanje,
-djeca sa obje vrste problema – problemi slabe pažnje i impulzivnog ponašanja
istovremeno.
Jedan od dijagnostičkih kriterija kod utvrđivanja dijagnoze deficita pažnje jeste da su najmanje 6 oblika deficita pažnje i hiperaktivnog ponašanja prisutno kod djece u toku najmanje 6 mjeseci u nivou koji je neprilagođen i nekonzistentan sa istim oblicima ponašanja prisutnim kod većine djece istog hronološkog uzrasta. Drugi dijagnostički kriterij se odnosi na činjenicu da su se simptomi poremečaja pažnje ili impulsivnog ponašanja pojavili prije navršene sedme godine života. Prema trećem dijagnostičkom kriteriju simptomi karakteristični za hiperaktivno dijete se manifestiraju u najmanje dva okruženja u kojima dijete živi, obitelji, školi ili vrtiću.
I pored utvrđenih simptoma i kriterija teško je dijagnosticirati dijete sa deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem zbog čestog preklapanja simptoma sa problemima npr. nedovoljno kontroliranog ponašanja, izrazito agresivnog ponašanja ili poremećaja emocionalne funkcije. Na žalost, vrlo često se ovi poremećaju javljaju zajedno, što usložnjava proces dijagnosticiranja i tretmana.
Kad se najčešće dijagnosticira deficit pažnje/ hiperaktivni poremećaj
Nedostatak pažnje i impulzivnost djece sa hiperaktivnim poremećajem najčešće su povezani sa školskim teškoćama i neuspjesima. Oko 20 % djece sa hiperaktivnim poremećajem ima teškoća u savladavanja čitanja ili matematike, a čak i više njih ima teškoća u prilagođavanju uobičajenim školskim programima, obavezama i razrednoj disciplini.
Većina hiperaktivne djece već u predškolskom periodu iskazuju pretjeranu aktivnost, temperamentno ponašanje, nezasitnu radoznalost ili se igraju igara koje mogu tragično završiti. Međutim problemi su najizraženiji kad dijete krene u školu i kada se od njega očekuje da sjedi u klupi, mirno sluša, rješava zadatke ili komunicira sa vršnjacima. Takvim zahtjevima dijete sa hiperaktivnim poremećajem ne može udovoljiti. Poseban problem predstavlja odnos sa vršnjacima i uspostavljanje prijateljstva. Djeca sa hiperaktivnim poremećajem su uglavnom razgovorljiva i prijateljski naklonjena, ali imaju teškoća da prepoznaju i protumaće suptilne socijalne znakove i zbog toga često prave greške koje su uglavnom spojene sa impulsivnom agresivnošću u svakodnevnoj komunikaciji sa vršnjacima.
Zato nije slučajno da se dijagnosticiranje deficita pažnje/ hiperaktivnog poremećaja često povezuje sa polaskom u školu i školskim neuspjehom zbog čega ovakva djeca često pohađaju posebne programe za djecu sa problemima učenja
Hiperaktivno dijete i osobe u okruženju
Hiperaktivna djeca su uglavnom u sukobu sa skoro svim osobama sa kojima se susreću u okruženju u kome žive. Susjedi su ljuti na njih jer prave buku, uništavaju cvijeće, razbijaju stvari. Nastavnici i odgajatelji djece sa deficitom pažnje su vrli često uzrujani jer hiperaktivna djeca ne mogu pratiti upute ili završiti traženi zadatak, ali zato često nespretno uništavaju stvari u razredu. Roditelji djeteta sa deficitom pažnje su iscrpljeni nakon što su pokušali razne metode da svoje dijete discipliniraju. Vršnjaci izbjegavajuhiperaktivnu djecu ili su s njima u sukobu jer ne razumiju njihovo ponašanje ili čak što više ono ih vrijeđa ili uznemirava.
Ova djeca međutim su vrlo pametna djeca, često sa vrlo visokim koeficijentom inteligencije i izraženim smislom za humor i istraživačkom radoznalošću koja ponekad može proizvesti i vrlo opasne situacije po njihov život ili život djece u okruženju. Hiperaktivna djeca nisu zlobna djeca, ona su i sama vrlo često iznenađena reakcijom osoba iz okruženja koji su ljuti ili odbojni prema njima.
Kako pomoci djeci sa deficitom pažnje/ hiperaktivnim poremećajem
Potraga za utvrđivanjem uzroka i najboljim načinima tretmana hiperaktivnog poremećaja kod djece je još uvijek u toku. Najnovija istraživanja u oblasti neurologije I psihologije su pokazala da je način funkcionisanja mozga i transmisija stimulansa u nervnom sistemu kod djece sa deficitom pažnje/ hiperaktivnim poremećajem drugačija u odnosu na djecu koja nemaju taj problem. Biološke teorije utvrđuju postojanje predispozicija za razvijanje hiperaktivnog poremećaja kod djece i povezuju ovaj poremećaj sa smanjenom funkcijom moždanih područja koji su uključeni u samoregulaciju motoričkih funkcija i procesa pažnje. S tim u vezi tretman ovog poremećaja se povezuje sa upotrebom određenih lijekova.
Tretman djece sa hiperaktivnim poremećajem će ponekad uključiti potrebu za uzimanjem psihostimulansa usporedo sa psihoterapijom djece i njihovih roditelja. U zavisnosti od vrste problema i prisustva drugih emocionalnih teškoća psihoterapeut će odlučiti o ciljevima terapije koji će ponekad uključiti i učenje specifičnih socijalnih vještina. Savjetovanje I edukacija roditelja i njihova suradnja sa djetetom i psihologom je od ključne važnosti za uspješan tretman djece sa hiperaktivnim poremećajem.