Strahovi i fobije - Iskre odrastanja

Strahovi i fobije kod djece i mladih osoba

Strahovi kod djece i mladih su vrlo često prisutni i oni se mijenjaju tokom razvoja. Osim strahova o kojima se otvoreno govori, postoje mnogi strahovi koje djeca zadržavaju za sebe. Roditelji zabrinuti za strahove svoje djece troše mnogo energije da objašnjavanjem otjeraju dječje strahove. Djeca zato nauče da duboko potiskuju osjećanja straha kako ne bi svoje roditelje uplašili svojim strahovima ili kako bi im udovoljili.

Bez obzira na uzrok ili vrstu straha, sve strahove treba priznati, prihvatiti ih i poštovati ih. Samo pomaganjem djetetu da otvoreno razmotri svoje strahove, jačamo ga da se suoči sa trenutnim strahovima i drugim izazovima odrastanja.

Dok su strahovi male djece vezani za više ili manje konkretne stvari ili situacije, strahovi kod mladih ljudi su apstraktniji i češće su vezani za socijalni kontekst, odnosno poziciju mlade osobe u društvu. I kod djece i kod mladih ljudi rijetko postoji samo jedna vrsta straha. Obično se djeca i mladi boje više stvari, situacija ili pojava ili sa rješavanjem jednog straha javlja se neki novi strah. 

Osjećaj straha čini djecu i mlade ljude stalno napetim, oni žive u stalnoj strepnji da će doživjeti neugodna osjećanja. Često ne mogu dugo zaspati niti se skoncentrirati na određene zadatke, iscrpljeni su i izbjegavaju kontakt sa vršnjacima koje po pravilu smatraju vrlo hrabrim osobama. 
Strahovi kod male djece mogu biti strahovi koji se javljaju kod velikog broja djece pa se smatraju prolaznim strahovima. Strah od mraka, odvajanja od roditelja, strah od nepoznatih ljudi, strah od nekih životinja doista mogu biti strahovi male djece koji uz adekvatnu podršku roditelja prolaze a da ne ostave veće posljedice na razvoj djece.

Intenzitet i vrsta strahova kod većine djece i mladih ljudi su takve prirode da se oni mogu lako nositi s njima uz relativno malu podršku roditelja ili drugih ljudi u okruženju.
Međutim, kada su strahovi u tolikoj mjeri nerazmjerni stvarnoj opasnosti o nekoj pojavi ili objektu i kada vode ka izbjegavanju uzroka straha što remeti normalan tok života onda govorimo o fobijama. Ovaj naziv obično podrazumijeva i subjektivnu potresenost ali često i društveni, odnosno radni poremećaj izazvan anksioznošću. Fobija se karakteriziraju i paničnim strahom u blizini određenog objekta ili određene situacije. Svaka fobija je simbol unutrašnjih anksioznosti i potisnutih tjeskoba. Fobične osobe često ne smiju čak ni osvijestiti svoje unutrašnje tjeskobe.

Najčešće fobije koje imaju djeca predškolskog uzrasta su uzrokovane intenzivnim osjećajem straha od mraka, jakih zvukova, nekih životinja, strah od putovanja u javnom prevozu – autobusu ili avionu, strahom od odlaska u vrtić, strahom od bolesti ili gubitka roditelja i tome slično. Zbog vrlo intenzivnih osjećanja straha djeca postaju jako nemirna, znoje im se ruke ili vrat, osjećaju nelagodu u stomaku, drhte im ruke ili noge, odnosno imaju sve simptome anksioznog stanja. Vrlo često djeca koja imaju strahove imaju noćne more, probleme sa kontrolom mokrenja, lošim apetitom ili su vrlo iscrpljeni i uznemireni. 

Kako bi izbjegli taj osjećaj nelagode djeca često odbijaju da budu u situacijama koje prouzrokuju njihov strah. To ponekad rade tako da se potpuno povuku i odbijaju da navedu razloge zašto neće u vrtić ili u autobus ili su pak vrlo agresivni u realizaciji svojih zahtjeva da izbjegnu određene situacije. Takvo ponašanje predstavlja vrlo često odlazak u npr vrtić, pravu noćnu moru za dijete, roditelje ili odgajatelje. Uzrok takvih situacija ne mora biti vezan za vrtić nego može biti vezan za strahove koje niti dijete, a često ni roditelj ne zna. 

Najčešći strahovi školskog djeteta su vezani za školu i manifestiraju se na način da dijete snažno tjelesno i duševno reaguje kad treba ići u školu. Psihosomatski problemi kao što su mučnina, povračanje, glavobolje, drhtavica, preznojavanje, gubljenje apetita su najčešće problemi djece koja imaju strahove vezano za školu. U ovakvim situacijama djeca odbijaju da idu u školu i svaki pokušaj da ih se privoli na odlazak u školu može biti bezuspješan. Najčešće se vjeruje da je školski neuspjeh osnovni uzrok straha od škole. Međutim studije slučaja djece koja imaju fobije od škole su pokazale da su mnogo češći uzroci školskih fobija socio-emocionalni problemi djeteta vezani za situaciju u obitelji ili odnosom sa vršnjacima ili nastavnicima u školi. Ponekad je to jak osjećaj odbačenosti, ljubomore, skrivena agresivnost, neprilagođenosti, nasilja od strane vršnjaka, loš odnos nastavnika prema djetetu i tome slično. Zato je ključ uspjeha u pomoći djeci koja imaju školske fobije utvrditi uzroke koji toliko snažno utiču na dijete da ono radije ostaje u kući nego da ide u školu. 
Ne treba međutim zaboraviti da djeca ponekad koriste svoje strahove ili neugodna osjećanja kao isprike da ne odu u školu, ne izvrše određene zadatke ili ne poštuju uspostavljena pravila. Ukoliko roditelji pozitivno odgovore na ove isprike oni indirektno pozitivno potkrepljuju strahove. 

Specifične fobije kod adolescenata

Specifične fobije su neutemeljeni strahovi uzrokovani prisustvom specifičnih objekata ili situacija. Najčešći izvori ovih fobija su životinje, krv, injekcije, visina, zatvoren prostor, let avionom i slično. Ova vrsta fobija vrlo često počinju u ranom djetinjstvu, a kako će se kasnije razvijati u velikoj mjeri ovisi o reakcijama roditelja na ove strahove odnosno načina na koje dijete odgovora na strah.
Agorafobija je složen sindrom koji uključuje skup strahova vezanih za javna mjesta i mogućnost da nam se nešto loše desi, a da pri tome ne možemo biti u mogućnosti pobjeći ili potražiti pomoć. Djeca i mladi ljudi se boje otići u kupovinu, u šetnju, odlazak u školu predstavlja veliki teret ili općenito se boje izaći iz kuće. Ovo su vrlo uznemiravajući strahovi koji ograničavaju život i vrlo često su propraćeni osjećajem napetosti, vrtoglavicama, znojenjem, teškim disanjem, potrebom da se uporno provjeravaju vrata i prozori, strah od gubljenja razuma itd. Agorafobija može ali i ne mora biti praćena paničnim poremećajem. Agorafobičnoj osobi pomaže prisustvo bliske osobe u okolnostima u kojima postoji strah.
Socijalne fobije se odnose na dugoročan i iracionalan strah povezan sa prisustvom ljudi. Djeca i mladi ljudi sa socijalnim fobijama će izbjegavati odlazak na mjesta gdje ima ljudi i na mjesta gdje bi mogla na bilo koji način biti procjenjivana i vrednovana. Odlazak u restorane, javna mjesta, situacije u kojima bi se trebali nekome obratiti, kod njih izazivaju snažna tjeskobna osjećanja. Ova vrsta fobija je najčešće prisutna kod mladih ljudi u periodu adolescencije koji je sam po sebi opterećen mnogim razvojnim izazovima.

Što uzrokuje fobije?

Činjenica je da mnogo ljudi ima osjećaj straha i da su često svjesni da je taj strah iracionalan. Međutim, kod većine ljudi ti strahovi povremeno prouzrokuju neugodna osjećanja ili reakcije ali oni značajno ne utiču na kvalitetu njihovog življenja. 
Koji su to faktori koji utiču da neki ljudi doživljavaju strahove u takvom intenzitetu da oni postaju fobije. Još je mnogo neodgovorenih pitanja vezano za uzroke fobija.  Razne teorije stavljaju fokus na različite faktore koji uzrokuju fobije.

Za psihoanalitičare potiskivanje id –impulsa je uzrok fobičnih reakcija ili pak potiskivanje određenih interpersonalnih problema iz djetinjstva. Bihejviorističke teorije vide fobije kao naučene reakcije uspostavljene nakon nekog traumatičnog iskustva. Fobične reakcije se ponekad uče oponašanjem reakcije drugih. Malo dijete će posmatrajući reakcije majke, brata ili sestre na određene stvari i pojave usvojiti slične reakcije mada ih u potpunosti ne razumije. Zato je česta pojava da se djeca boje istih stvari kao i osobe u okruženju, ne zato što su strahovi nasljedni, nego zato što se djeca nauče fobičnim reakcijama osoba u okruženju. 

Istraživanja su pokazala da emocije mogu uticati na spoznaju i načine na koje vidimo svari ili pojave. Osobe sklone fobijama češće primjećuju pojave i stvari koje potvrđuju opravdanost njihovih strahova. Mladi ljudi koji imaju npr. socijalne fobije ce češće primjećivati informacije u novinama koje potvrđuju da zaista u društvu postoji opasnosti i nevolje koje im se mogu desiti. 

Određeni biološki faktori se moraju uzeti u obzir kad govorimo o uzrocima koji doprinose da neki ljudi steknu irealne strahove koji se razviju u fobije dok neki ljudi na iste situacije reaguju sasvim drugacije. Postoje ozbiljne indikacije da postoji povezanost između stabilnosti autonomnog nervnog sistema i pojava iracionalnih strahova kod djece i mladih ljudi odnosno da među osobama koji imaju fobije češće imamo osobe koje imaju labilniji autonomni nervni sistem.

Kako pomoći djeci i mladima koji imaju strahove odnosno fobije? 

Mnogi ljudi strpljivo i u tajnosti trpe zbog svojih fobija i ne smatraju da je to problem zbog kojeg treba da potraže pomoć psihologa. Oni najčešće traže pomoć kada njihovi strahovi ozbiljno ugrožavaju kvalitet življenja ili ugrožavaju njihovu egzistenciju. Ako zbog socijalnih fobija npr dijete sa teškoćom odlazi u školu to će se odraziti na njegov uspjeh u školi ili će dijete imati neke psihosomatske probleme zbog kojih će roditelji tražiti pomoć. 
Mladi ljudi obično ne traže pomoć jer se boje izlaska među grupu ljudi nego traže pomoć kad zbog straha od mase ljudi ne smiju izaći na ispit i zbog toga gube godine na fakultetu. Dakle i djeca i mladi, a često i odrasle osobe odluče da trpe svoj strah sve dok se zbog straha ne poremeti njihov život. 
Skriveni strahovi su vrlo često uzrok mnogih psihosocijalnih problema sa kojima se suočavaju djeca i mladi tokom razvoja. Kad se radi sa djecom koja se agresivno ponašaju ili su vrlo povučena, vrlo često izađu na površinu skriveni strahovi koji su uzrok problema ponašanja. 

Kako god imamo različite teorijske pristupe u utvrđivanju uzroka iracionalnih strahova tako imamo i različite pristupe u psihoterapiji strahova i fobija. Preplavljivanje je terapijska tehnika u kojoj se klijent punim intenzitetom izlaže izvoru fobija. Postepena desenzitizacija podrazumijeva postupno izlaganje objektima fobije uz pozitivno potkrepljenje uspjeha. Ovaj pristup će uključiti umanjivanje utjecaja svih faktora koji podstiču djetetov osjećaj nesposobnosti da se bori sa strahovima što indirektno pothranjuje djetetove strahove. 
Imajući na umu činjenicu da su strahovi u određenom razvojnom periodu normalna pojava, vrlo je važno da roditelji i njihova djeca prepoznaju i prihvate te strahove i adekvatno odgovore na njih. Na taj način će preventivno djelovati da dječji ili razvojni strahovi ne prerastaju u fobije. Kad su strahovi posljedica traumatičnih iskustava kroz koje je dijete prošlo, gubitaka dragih osoba, nasilja ili ozbiljnih bolesti, nesreća i katastrofa, pomoć djetetu u prevazilaženju posttraumatskih reakcija je najbolja prevencija za pojavu fobija kod djece.

Mnogi strahovi i fobije se neće moći riješiti bez adekvatne pomoći psihologa. Utvrđivanje pravih uzroka strahova i desenzitizacija će biti samo neki od zadataka terapijskog rada sa djecom i mladim osobama koja imaju strahove i fobije. Kako su strahovi obično vezani uz druge probleme koje imaju, djeca i mladi ljudi, terapeut i roditelji će zajednički raditi na rješavanju problema. Koje terapijske metode će terapeut koristiti zavisit će od vrste straha, uzrasta djeteta, dužine trajanja strahova, njihovog intenziteta, načina na koji se dijete i odrasle osoba nosi sa njima i mnogih drugih faktora. 
Što rad na strahovima i fobijama ranije počne, proces terapijske podrške djetetu će kraće trajati. Ukoliko su fobije uslovile određene načine ponašanja kao strategiju nošenja, rad na promjeni tih ponašanja će zahtijevati veći angažman i dugotrajniji rad. Aktivnim radom djeteta i njegovih roditelja a uz pomoć psihologa većina strahova se može riješiti i prije nego pređu u fobije.