Stidljivost/povučenost
Stidljivost je usko povezana sa razvojem slike o sebi i samopouzdanjem kod djece. Stidljivost se smatra normalnom pojavom kada u periodu od 3 do 5 godina neka djeca imaju teškoće da sklapaju kontakt sa nepoznatim osobama, da se pozdrave ili da ulaze u zajedničke aktivnosti sa drugom djecom. Uz pomoć roditelja i ljudi u okruženju ova pojava se može prevazići kod većine djece. Međutim, ako je stidljivost izrazita i predstavlja dominantnu karakteristika ličnosti ona tada određuje socijalni život djece i porodice i funkcioniranje u svakodnevnim aktivnostima. Izrazita stidljivost je vrlo često povezana sa anksioznošću i neuspjehom u postizanju akademskih ciljeva. Kod male djece ona je uvijek dio separacijske anksioznosti a kod djece školskog uzrasta straha od ocjene i neuspjeha u školi dok kod adolescenata je povezana sa socijalnim fobijama.
Stidljivost se obično razvija u predškolskom periodu kada dijete razvija sliku o sebi. Roditelji mogu imati veliku ulogu u razvijanju stidljivosti kod djeteta, a da toga nisu ni svjesni. Pretjerana očekivanja od djeteta, odgojni stil koji je orijentiran na kritiku i prosuđivanje umjesto na pohvalu i poučavanje značajno doprinose razvoju slike o sebi da dijete nije dovoljno dobro što određuje njegovu nesigurnost u novim situacijama i kontaktima sa novim osobama što su osnovne karakteristike stidljive djece. Jedan od razloga stidljivosti je porodični način života u kojem dijete nema često priliku da kontaktira sa novim nepoznatim ljudima ili djecom nego se kontakt limitira na uvijek iste ljude i okruženje. Dijete na taj način nema priliku da vježba svoje komunikacijske i socijalne vještine. Pretjerana zaštićenost također podstiće razvoj nesigurnosti kod djeteta, procjenu neadekvatnosti a stidljivost se pojavljuje kao dio procjene slike o sebi.
Djeca koja su izrazito stidljiva obično izbjegavaju direktan kontakt očima ili spuštaju pogled, izbjegavaju osnovne oblike komunikacije kao što je pozdrav, upoznavanje isl. Pri kontaktu sa nepoznatim osobama drhte, crvene se, imaju tikovi, znoje im se dlanovi, zamuckuju iako nemaju problem sa govorom, imaju anksiozne strahove koji podsjećaju na socijalne fobije. Oni su vrlo pametna djeca koja rijetko ostvaruju velike uspjehe upravo zbog svoje pretjerane stidljivosti i anksioznosti.
Stidljivoj djeci se može pomoći psihoterapijom na način da osvijeste svoj problem, da smanje simptome anksioznosti i da koriguju sliku o sebi i razviju samopouzdanje.
Edukacija roditelja i promjene pristupa prema djetetu su važan dio terapijskog procesa u kojem se roditeljima pomaže da razumiju problem i pomognu djetetu da mijenja odnos prema sebi i drugima. Stidljivost ponekad predstavlja nasljednu osobinu ili stidljivi roditelji uče svoju djecu modelima ponašanja koja uključuje povlačenje, nesigurnost i izostanak borbe za svoju poziciju.
Tags: povučenost Stidljivost